Ostala je sama na pustom ostrvu sa više od 30 muškaraca: Jedan za drugim počeli su da nestaju, a njihove smrti su misterija
Dodajte Kurir u vaš Google izborKazuko Higa bila je jedina žena među više od 30 muškaraca zarobljenih na udaljenom pacifičkom ostrvu, na kojem su se godinama smenjivali glad, ljubomora, sumnjive smrti i borba za prevlast.
Kada je konačno uspela da napusti Anatahan 1950. godine, na ostrvu je ostalo 20 muškaraca koji su i dalje odbijali da poveruju da se Drugi svetski rat završio još pet godina ranije. Njena priča odmah je preplavila japanske novine, ali je umesto isključivo kao žrtva nezamislivih okolnosti predstavljena kao zavodnica zbog koje su muškarci gubili razum i život.
Dobila je nadimak „Kraljica Anatahana“, koji ju je pratio do kraja života.
Nije stigla sa brodolomnicima
Anatahan je vulkansko ostrvo u Severnim Marijanskim Ostrvima, dugačko oko devet kilometara, sa strmim padinama, gustom vegetacijom i vrhom visokim gotovo 800 metara. Tokom japanske uprave na njemu su postojale plantaže kokosa, na kojima se proizvodila kopra.
Kazuko, poreklom sa Okinave, na ostrvo je stigla pre grupe brodolomnika. Prema istorijskim zapisima, na Anatahanu je živela od 1943. godine, u vreme kada je njen suprug radio na tamošnjoj plantaži.
Njen muž je u jednom trenutku otišao na susedno ostrvo, ali su ratna dejstva presekla pomorske veze i on nije uspeo da se vrati. Kazuko je ostala na Anatahanu sa upravnikom napuštene plantaže.
Sve se promenilo u junu 1944. godine.
Američki avioni napali su tri manja japanska broda u blizini ostrva. Izvori se razlikuju u procenama, ali navode da je između 31 i 33 preživela mornara, ribara i pripadnika vojske doplivalo do obale Anatahana. Tamo su zatekli Kazuko i upravnika plantaže.
Nisu verovali da je Japan izgubio rat
U početku je zajednica pokušavala da funkcioniše organizovano. Muškarci su lovili, pecali, sakupljali kokosove orahe i koristili ostatke plantaže kako bi proizveli dovoljno hrane za opstanak.
Američka spasilačka ekipa otkrila je grupu početkom 1945. godine, kada je stigla na ostrvo zbog olupine bombardera B-29 koji se srušio na obroncima vulkana. Japanci su se, međutim, sakrili i odbili da se predaju.
Čak ni kada je Japan kapitulirao u avgustu 1945. godine, njihov rat nije bio završen.
Američke snage bacale su letke, novine i poruke u kojima je pisalo da je Japan poražen. Muškarci na ostrvu bili su uvereni da je u pitanju neprijateljska obmana kojom Amerikanci pokušavaju da ih izvuku iz skrovišta.
Svaki dokaz koji je stizao spolja tumačili su kao propagandu.
Pronašli oružje, pa je počeo teror
U kasnijim iskazima preživelih navodilo se da su muškarci u olupini američkog bombardera pronašli pištolje, municiju i materijal od kojeg su pravili noževe i drugi alat.
Pogledajte u galeriji fotografije iz filmske adaptacije:
Arhivske fotografije predmeta sa ostrva potvrđuju da su delovi B-29 korišćeni za izradu noževa, obuće i svakodnevnih predmeta. Upravo je olupina postala jedan od najvažnijih izvora materijala za grupu.
Prema najčešće prepričavanoj verziji događaja, kada su dvojica muškaraca uspela da osposobe pronađene pištolje, dotadašnji poredak potpuno se raspao. Oružje je određivalo ko ima moć, ko donosi odluke i ko može da se približi jedinoj ženi na ostrvu.
Kazuko je postala središte sukoba koji nije mogla da kontroliše.
Pojedini muškarci proglašavali su je svojom suprugom, dok su prethodni partneri nestajali, stradali u nesrećama ili bili ubijeni. Kasniji japanski tekstovi tvrdili su da je tokom godina na Anatahanu promenila nekoliko „muževa“, ali je teško utvrditi koliko su takvi odnosi bili dobrovoljni u zajednici u kojoj su naoružani muškarci odlučivali o njenom životu.
Muškarci su umirali pod sumnjivim okolnostima
Do danas nije potpuno razjašnjeno šta se dogodilo svakom čoveku koji je nestao na Anatahanu.
Istorijski izvori navode da je tokom višegodišnje izolacije umrlo ili nestalo između 12 i 13 muškaraca. Deo njih stradao je od bolesti, iscrpljenosti i nesreća, dok se veruje da je nekoliko ubijeno zbog sukoba oko Kazuko i kontrole nad oružjem. Jedna akademska rekonstrukcija navodi da je ljubomora mogla da bude povezana sa čak šest ubistava.
Jedan čovek je pronađen mrtav nakon svađe. Drugi su nestajali u džungli ili završavali u moru pod okolnostima koje su izazivale sumnju.
Najveću moć imali su oni koji su posedovali pištolje. Kada bi vlasnik oružja poginuo, njegovu poziciju preuzimao bi sledeći čovek koji se domogao pištolja. Strah je postao važniji od vojničke discipline.
Odlučili da ona mora da nestane
Prema kasnijim svedočenjima, preostali muškarci su u jednom trenutku pokušali da prekinu nasilje dogovorom da se oružje baci u more, a Kazuko sama izabere sa kim želi da živi.
Ni taj plan nije doneo mir.
Sukobi su nastavljeni, a deo grupe navodno je zaključio da postoji samo jedan način da se zaustave ubistva – da Kazuko bude uklonjena.
Kada je saznala da bi mogla da bude ubijena, pobegla je u unutrašnjost ostrva. Precizan tok njenog bekstva razlikuje se od izvora do izvora, ali je potvrđeno da se u junu 1950. odvojila od grupe i predala američkoj spasilačkoj ekipi koja je stigla do Anatahana.
Arhivski snimci zabeležili su trenutak kada je Kazuko, posle šest godina, na Saipanu srela drugu ženu.
Dvadeset muškaraca ostalo je na ostrvu
Kazuko je Amerikancima rekla da se na ostrvu nalazi još 20 Japanaca, ali oni nisu želeli da se predaju. Ni nakon njenog odlaska nisu verovali da je rat završen. Smatrali su da je spasavanje zamka, a pisma i novine iz Japana falsifikati.
Američke vlasti su zato zatražile pomoć njihovih porodica. Na ostrvo su bacana lična pisma rođaka, u kojima su majke, supruge i braća potvrđivali da je Japan kapitulirao i da mogu bezbedno da se vrate.
Prelomni trenutak nastao je kada je jedan od muškaraca prepoznao rukopis svoje supruge.
U junu 1951. najpre se predao nekadašnji vođa grupe, a nekoliko dana kasnije i preostalih 19 muškaraca. Na obali su podigli belu zastavu napravljenu od padobrana iz olupine B-29 i ukrcali se na američki brod.
Njihov izlazak iz džungle zabeležen je fotografijama: bili su bosi, u odeći napravljenoj od pronađenih materijala i sa predmetima koje su sami izrađivali tokom godina izolacije.
Od žrtve napravili „fatalnu ženu“
Po povratku u Japan Kazuko nije dočekana samo sa saosećanjem. Novine su je prozvale „Kraljicom“ i „maticom“ Anatahana. U tekstovima je često predstavljana kao žena koja je zavodila muškarce i navodila ih da se međusobno ubijaju.
Takva slika dobro je prodavala novine, ali je potiskivala činjenicu da je Kazuko bila jedina žena u izolovanoj, naoružanoj grupi u kojoj praktično nije postojala institucija kojoj je mogla da se obrati za zaštitu.
Kasnija istraživanja upozorila su da je veliki deo priče pretvoren u senzaciju. Broj njenih navodnih ljubavnika, motivi smrti i njena uloga u sukobima prepričavani su u različitim verzijama, dok su se svedočenja preživelih često međusobno razlikovala.
Ono što je nesporno jeste da je preživela gotovo sedam godina na izolovanom ostrvu i uspela da pobegne iz zajednice u kojoj su ljudi nestajali pod nerazjašnjenim okolnostima.
Njena priča stigla je i na filmsko platno
Slučaj Anatahan ubrzo je postao inspiracija za knjige, pozorišne predstave i filmove.
Reditelj Jozef fon Šternberg snimio je 1953. godine film „Saga o Anatahanu“, u kojem je broj muškaraca smanjen, a događaji dramatizovani. Britanski filmski institut opisuje ostvarenje kao priču o ratnim brodolomnicima čija zajednica tone u nasilje i borbu oko jedine žene na ostrvu.
Priča je kasnije obrađena i u romanu „Kavez na moru“, zasnovanom na dugogodišnjem istraživanju japanskog autora Kaorua Ona. Ipak, ni decenijama kasnije nije moguće jasno odvojiti sve činjenice od mitova koji su nastali nakon povratka preživelih.
Video: Za ovo ostrvo u srcu Beograda vezuje se neobična legenda